⦿ - Mitske Bajke - II

⦿ - APOLON, BOG GLAZBE

Umoran od života na Olimpu, okružen svađama i zavisti svoje božanske rodbine, Apolon je na nekoliko godina pobjegao na selo u Tesaliju. Tamo je živio kao jednostavan pastir, čuvajući stada na pašnjaku i svirajući flautu.

Jednoga dana njegov brat Hermes, koji je bio jedan lukavi lupež, ukrade mu dvadesetak krava. I to učini vrlo vješto: vezao je repovima jednu kravu za drugu i odvlačio natjeravši ih da se kreću unatrag, tako da je izgledalo kako se životinje približavaju Apolonu, a ne da se udaljavaju.

»Vrati mi odmah moje krave!«, prosvjedovao je Apolon čim je otkrio da ga je snašla krađa. »To nisam ja učinio!«, lagao je Hermes, koji je bio i lažljivac, ne samo kradljivac, i koji je već bio dobro sakrio životinje u šumi. No, Zeus je s vrha Olimpa sve vidio. »Odmah vrati bratu one krave!«, naredi Hermesu. »I pronađi način da mu se ispričaš!«

 Hermes potom skrušeno pokloni Apolonu jednu čudesnu citru koja je imala nacrtanu kornjačinu koru. Apolona je razveselio poklon i od toga dana nikad se više nije odvajao od dragocjenoga glazbala, ushićujući svojom glazbom ljude i bogove.

⦿ - ARTEMIDA I ORION

Artemida, Zeusova kći i Apolonova sestra, voljela je lov i tumarala šumom naoružana lukom i strijelama. Još u ranoj mladosti odlučila je da se neće udavati, ni za boga ni za smrtnika.

Kao i sve boginje, bila je jako lijepa i naravno da su je obilazili mnogi prosci kako bi zadobili njezinu naklonost, no svaki put bez uspjeha. U nju se zaljubio čak i Orion, divovski lovac, sin Posejdona, boga mora.

Susrećući Artemidu koja je, kao i on, lovila u šumi, pokušavao ju je uvjeriti da ga zavoli. Bio je možda i odvećustrajan, tako da je boginja odlučila održati mu lekciju. Budući da je bila prijateljica svim životinjama, naročito onima najopasnijima, Artemida zatraži pomoć od škorpiona.

„Idi i ubodi onog uobraženog i nasilnog diva!“, naredi mu.

Škorpion ubode Oriona u petu i za samo nekoliko trenutaka njegov smrtonosni otrov ubije jadnog diva. Da bi zahvalila škorpionu, Artemida ga pretoči u jedno zviježđe. I dan danas, za vedrih noći bez mjesečine, može se na nebu vidjeti skupina zvijezda u obliku škorpiona koje proganjaju divovskog lovca duž cijelog nebeskog svoda.

⦿ - HEFESTOVA OSVETA

Najružniji među Zeusovim sinovima bijaše Hefest. Siromah, bio je tako ružan da ga čak ni njegova majka Hera nije htjela zadržati i bio je još u povojima bačen s Olimpa te se tako našao u moru. Nimfe su se smilovale, uzele ga i podizale na otoku Lemnosu, na padinama vulkana.

Mali je Hefest jako volio promatrati plamen koji se dizao iz planine, tako da je, kad je odrastao, želio postati kovač i napravio je radionicu u krateru vulkana Etne.

Tu je, uz pomoć kiklopa, izrađivao oružje i ukrase za bogove i junake te postao najvještiji u svom zanatu. Nije, međutim, zaboravio ono što mu je učinila njegova majka i jednoga dana odluči joj se osvetiti.

Napravio je zlatno prijestolje, odnio ga na poklon Heri koja ga je, vidjevši koliko je skupocjeno i izvrsno napravljeno, silno cijenila.

No, čim je sjela »Upomoć!«, poviče kraljica bogova. Prijestolje ju je omotalo nevidljivim nitima od kojih se nije mogla pomaknuti. »Tako ti i treba, izopačena majko!«, reče Hefest, zadovoljan svojim djelom. Ganuti Zeus naposljetku uvjeri Hefesta da oslobodi majku, obećavši mu da otada može ponovno zauzeti svoje mjesto na Olimpu, među ostalim bogovima.

⦿ - KRALJ MIDA

U drevnoj Frigiji živio je jedan kralj, po imenu Mida, koji se često ponašao budalasto.

Kao i ovaj put, čineći uslugu Baku, bogu života, kad mu je ovaj obećao jedan dar, kakav god poželi.

»Učini da mogu u zlazo pretvoriti sve što dotaknem!«, odgovori Mida, koji je bio silno pohlepan. Bog mu udovolji. Mida je, naravno, postao silno bogat. No uskoro se ražalosti jer nije mogao ni piti niti jesti: sve što bi dotaknuo, zapravo, čak i hranu, pretvaralo se u zlato.

Prije nego što je siroti kralj gotovo umro od gladi, Bako se sažali na njega i, srećom, oslobodi ga. Ali to nije bio jedini put da je Mida upao u nevolju.

Jednoga dana, dok je prolazio šumom, zatekao se kao promatrač natjecanja u pjevanju između Apolona, boga glazbe, i Pana, boga šume. »Po meni je mnogo bolja Panova glazba!«, reče naglas kralj, a da ga nitko nije pitao za mišljenje.

Apolon, krijući svoj bijes iza osmijeha, reče mu: »Po meni, tvoje uši te varaju: kaznit ćemo ih!« I istoga trena učini da mu naraste lijepi par magarećih ušiju!

Siroti kralj Mida ode svom brijaču i reče da mu napravi  frizuru koja će sakriti te užasne uši. Pogriješio je jer brijač nije uspio zadržati za sebe tu tajnu i ubrzo je izbrblja.

Od toga dana, štoviše i vjetar je, pušući kroz trstiku, šuštao: »Kralj Mida ima magareće uši!« Apolon se zadovoljno smješkao s Olimpa.

⦿ - PIGMALION

Bijaše jednom jedan kipar koji se zvao Pigmalion. Bio je najbolji u svom umijeću i time se silno ponosio, toliko da ga nije zanimalo ništa drugo, samo sjajne figure koje je izrađivao od mramornih blokova. Afrodita, boginja ljubavi, koja je uvijek bila zauzeta bračnim posredovanjem, utuvila je sebi u glavu da i Pigmalion mora pronaći ženu.

»Trenutak je da prestaneš razmišljati samo o svojim kipovima! Došao je čas da se i ti zaljubiš!«, reče mu jednoga jutra nestrpljivo. No, Pigmalion, koji se trudio isklesati portret jedne mlade djevojke, reče joj prezirno: »Ne zanima me jubav! Dovoljna mi je moja umjetnost!«

Afrodita je tada, da bi ga kaznila, pozvala upomoć svog sina Erosa, boga ljubavi, koji je svojim lukom i strijelom pogađao ljude i činio da se zaljube.

Eros odapne jednu začaranu strijelu prema sirotom kiparu koji se istog trena zaljubi...upravo u svoj kip! No, vrlo je tužno biti zaljubljen u jedan kip koji ne govori, ne miče se, ne smije se, dakle, ne može te voljeti na svoj način! Pigmalion je bio očajan te je noćima i danima patio zbog ljubavi sve dok nije gotovo poludio.

Zatim se Afrodita sažali na njega i čarolijom udahne život hladnome mramoru, pretvorivši kip u prekrasnu djevojku od mesa i krvi.

Pigmalion se potom njome mogao oženiti i zauvijek su živjeli sretno i zadovoljno.

⦿ - AFRODITA I ZLATNA JABUKA

Na Olimpu se odvijalo vjenčanje između Tetide, kćeri boga mora, i Peleja, kralja Ftije. Na vjenčanje nije bila pozvana Erinija, boginja nesloge, koja je svima bila mrska. »Ne želite me?«, reče razljućena boginja.

»Zažalit ćete!« Usred same svečanosti zavitla u dvoranu zlatnu jabuku na kojoj je bio urezan ovaj natpis: 'Najljepšoj boginji.' Ubrzo se boginje započnu prepirati: »Ja sam najljepša!«, reče Hera, Zeusova žena. »Ne, najljepša sam ja!«, smatrala je Atena. »Svi znate da sam ja najljepša!«, ponavljala je prelijepa Afrodita.

Zeus, da bi razriješio ovaj spor, preda jabuku mladom trojanskom princu Parisu jer je želio da on odabere najljepšu djevojku. »Ako odabereš mene«, reče Hera, »učinit ću da postaneš najmoćniji čovjek na svijetu!«

 Atena ga je pokušala pridobiti na svoju stranu: »Ako prosudiš da sam ja najljepša, postat ćeš najsrčaniji među ratnicima!«

 No, Afrodita mu umilnim glasom šapne u uho:»Ako meni daš jabuku, naći ću način da oženiš najljepšu djevojku na svijetu!«

Paris, koji bijaše mlad i romantičan, odabere Afroditin dar. Koji bi poklon bio najdragocjeniji? Nažalost, ovo obećanje lijepe boginje nagnalo ga je da ugrabi grčku princezu Helenu njezinom zakonitom suprugu te tako izazove strašan Trojanski rat... Ali to je jedna druga priča.

⦿ - JAZON I ARGONAUTI

Bijaše jednom kralj Ejet koji je vladao kraljevinom Kolhidom, uz obalu Crnoga mora. Ajet je bio vlasnik legendarnog Zlatnog runa, koje je kralj držao obješeno na jednom hrastu u svom kraljevskom dvoru, nasuprot jednom strašnom zmaju. Legenda o runu stigla je sve do grčke luke i mnogi hrabri mladići odlučili su ga se domoći. Među njima je bio i Jazon, jolski princ. Jazon je okupio skupinu odanih prijatelja i povjerio drvodjelcu Argu gradnju broda koji će ih odvesti sve do Kolhide.

Kad je bio gotov, brod je nazvan Argo, kao i njegov graditelj, i Jazon je sa svojim prijateljima, Argonautima, mogao prkositi moru. Nijedan drugi brod nije se mogao uputiti prema tako dalekim obalama jer se na tom putu nalazio tjesnac koji su čuvale Simplegade, dvije goleme stijene koje su se neprestano primicale i razmicale tako da se između njih nije moglo ploviti.

Sudbina je predodredila Jazonu da svojim brodom slijedi isti udes jedne golubice na njenom putu preko istog opasnog tjesnaca. Kad su se približili stijenama, Jazon je pustio s broda golubicu, koja je brzo letjela oko dviju strašnih stijena: bile su spremne zatvoriti se, ali nisu uspijevale zaustaviti pticu, samo otrgnuti pero s njezina repa.

»Naprijed, moji junaci!«, reče napokon Jazon Argonautima. Guran veslima, brod je zaobilazio stijene i na čudesan način uspio proći: Simplegade se zatvoriše i samo neznatno oštetiše krmu, baš kao što su to učinile s repom golubice! Tako je Jazon stigao na Kolhidu, domovinu mitskog Zlatnog runa.