⦿ - Kratke Bajke III

⦿ - Razbolio se silan neki kralj od čamotinje i nuja, i nije više znao što bi na tom svijetu zavolio, što poželio. Stao venuti silni kralj, i doglavnici i dvorski savjetnici dadoše se u brigu i počeše se domišljati kako da ga ozdrave od ove boljke koja spopada site i bogate.

Nakon duga vijećanja liječnika i zvjezdočitača, bude propisan lijek: kralj će ozdraviti onoga časa kad odjene na se košulju sretna čovjeka. Krenuše svijetom mnoge poslaničke družbe u potragu za sretnim čovjekom.

Propješačili poslanici sela i gradove, obišli imanja i kolibe, i svuda gdje bi zatekli čovjeka koji nije izgledao uplašen, namrgođen ili sjetan, pitali su ga je li on sretan čovjek.

No vazda bi dobivali niječan odgovor – svakoga je na ovom svijetu snašlo ponešto zbog čega se osjećao nesretnim – bilo to što nije imao poroda, ili to što mu je porod pokosila bolest, bilo to što je siromašan, ili to što je strepio nad svojim bogatstvom, ili to što je bio osamljen, ili to što je živovao s ljudima koje nije volio, ili to što je volio ljude koji nisu živjeli s njim…

Kad su već sve pretražili poslanici, i kad su se umorni i zdvojni vraćali u prijestolnicu, dopre im do uha nečije veselo pjevanje. Upitaše ga za razlog njegova veselja. Nemam nikakva razloga, odgovori čovjek, ja pjevam naprosto zato što sam sretan. Kad su to čuli, kraljevi poslanici kliknuše u slavodobiću i jurnuše put čovjeka da mu brže-bolje skinu košulju. Ali, da! Na sretnom čovjeku nije bilo košulje.

⦿ - Poklonik zena, Tecugen, odluči u Japanu objaviti sutre koje su u to vrijeme bile dostupne samo na kineskom jeziku. Knjige je trebalo tiskati pomoću drvenih pločica, u izdanju od sedam tisuća primjeraka, što je bio ogroman pothvat. Tecugen krenu na put da bi za to prikupio priloge. Nekolicina podupiratelja dala mu je po stotinjak zlatnika, ali u većini slučajeva primao je samo novčiće. Svakom darovatelju zahvaljivao je podjednako. Poslije deset godina Tecugen je imao dovoljno novca da ostvari svoju zamisao.

U to se vrijeme dogodi da rijeka Uji počne plaviti. Pojavi se glad. Tecugen uze novac koji je prikupio za knjige i potroši ga na spašavanje ljudi od gladovanja. Potom ponovno započe posao oko prikupljanja.

Nekoliko godina kasnije proširi se zemljom nekakva epidemija. Sav prikupljeni novac Tecugen opet dade za pomoć svome narodu.

I treći put započe svoj posao i, nakon dvadeset godina, želja mu se ispuni. Tiskarske ploče kojima je otisnuto prvo izdanje sutri danas se mogu vidjeti u samostanu Obaku u Kyotu.

Japanci pričaju svojoj djeci da je Tecugen napravio tri zbirke sutri, a da su one prve dvije, nevidljive, nadmašile posljednju.

⦿ - Bio seljak pa imao tri sina. Imali oni nekolike njive i livade. No sinovi baš i nisu voljeli motiku. Više su voljeli plandovanje. Najviše je radio otac. Okopavajući zemlju koliko je stigao, otac je sijao, žnjeo, vršio, mljeo, i tako prehranjivao obitelj.

Jednoga se dana otac razbolio i pao u postelju iz koje se više nije dignuo. Kad je osjetio da mu nailazi smrtni čas, on pozove sinove i reče im:

– Sinovi moji, meni je vrijeme umrijeti. Nemojte tugovati, nećete ostati bez kruha. Jer, ja sam na jednoj od naših njiva zakopao veliko blago.
– Na kojoj, na kojoj?! – zagrajali sinovi.
– Eto, pamet me izdala, pa nikako da se sjetim – reče otac. I malo potom umrije.

Sinovi odlučiše potražiti blago. Već narednoga jutra krenuše na prvu njivu i stadoše je prekopavati. Cijeloga su dana kopali, ali blago nisu otkrili.

– Mora da je zakopano na drugoj njivi – zaključiše.

Druga je njiva bila ponešto zapuštena pa je nisu stigli svu prekopati istoga dana. Trećega dana prekopaše je do kraja, ali i opet ništa od blaga.

– Eh, sad – rekoše sinovi uvečer – ostala je samo još jedna, blago je zacijelo tamo. Sutra ćemo zorom na posao, pa ćemo ga otkopati.

Treća je njiva bila najzapuštenija jer otac nije stizao da je okopava. Sinovi se latiše motike pa udariše junački prekopavati zemlju. Na kraju dana, znojni i umorni, ustanoviše da blagu nema ni traga ni glasa.

– Ne razumijem – reče najstariji brat. – Otac nas sigurno nije prevario. A ipak, blaga nema.
– Što ćemo sad? – upita srednji brat. – Od čega ćemo živjeti?
Najmlađi se brat ogleda po prekopanoj njivi. Pogleda i drugu, i treću. I reče:

– Braćo, otac nas nije prevario. Mi smo uistinu našli blago. To je ova prekopana zemlja. Trebamo je samo zasijati i ona će nam donijeti veliki urod pšenice – više nego što smo ikada imali.

– Da – prionuše ostala dvojica – bilo bi glupo ne iskoristiti ovaj naš silan trud i ostaviti zemlju nezasijanu.

Tako i učiniše – zasijaše rahlu dobro okopanu njivu.

Pšenica im nikada nije tako bogato rodila, žetva nikada nije bila tako obilata. Dio uroda spremiše za sebe, a dio prodaše.

Tako je otac sinovima ostavio blago – naučio ih je raditi.

⦿ - Jednom su novinari pitali slavnoga Einsteina kako se dolazi do otkrića, tko je za to podoban i što je za to potrebno.

⦿ - Slavni duhovni učitelj dođe pred vrata kraljevske palače. Ni jedan ga stražar ne zaustavi kad se uputi prema kralju koji je sjedio na tronu.
– Što želiš? – upita ga kralj koji ga je odmah prepoznao.
– Želim mjesto za spavanje u ovom svratištu – odgovori učitelj.
– Ali ovo nije svratište – pobuni se kralj – ovo je moja palača.
– Smijem li upitati tko je posjedovao tu palaču prije tebe?
– Moj otac. On je umro.
– A tko ju je posjedovao prije njega?
– Moj djed. On je također umro.
– Dakle, ovo je mjesto gdje ljudi žive kratko vrijeme, a zatim odu. Jesam li te dobro čuo da to nije svratište?

⦿ - Danas sam se pokušao popeti na planinu. Dok sam se malo-pomalo penjao, osjetio sam se poraženim. Stoga sam se morao vratiti.

Danas sam se opet htio popeti na planinu, ali pala je noć, uhvatio me strah i vratio sam se.

Danas sam bio spreman popeti se na planinu, no bilo je jako vruće, pa sam odustao.

I danas sam se htio popeti na planinu, no imao sam toliko važnih stvari za napraviti. Tako sam oprao auto, pokosio travu i gledao važnu utakmicu.

Danas sam mislio popeti se na planinu, no zagledao sam se u nju i shvatio da nemam nikakve šanse.

Danas sam potpuno zaboravio na penjanje.

A onda je do mene došao prijatelj i rekao da se upravo vratio s penjanja na vrh planine.

– Kako si to uspio? – iznenađeno sam ga pitao.

Odgovorio mi je: – Već dugo sam sebi govorio da ću se uspeti na planinu, no bez napretka. Zamalo je umro moj san o dolasku na vrh. Izmišljao sam stotine razloga zbog kojih to ne mogu ostvariti. A onda sam, jednog dana, gledajući u planinu shvatio da će, ako ne pokušam ostvariti taj svoj san, svi moji snovi jednog dana na isti način umrijeti. Sljedećeg jutra počeo sam se penjati. Nije bilo lako i na trenutke sam poželio odustati. Korak po korak, koncentirao sam se na svoj cilj ne ispuštajući ga s vidika. Na kraju sam uspio, došao sam do vrha.

Ustao je.

– Sada moram poći – rekao je. – Sutra je novi dan za ispunjenje snova. Inače, što ti radiš sutra?

⦿ - Neki je čovjek doputovao u Atenu ne bi li mu se posrećilo da se upozna s proslavljenim mudracom Sokratom. Raspitivao se gdje bi ga mogao naći dok mu ne pokazaše Sokratovu kuću – skromnu potleušicu.

Čovjek je očekivao da kuća tako slavnoga čovjeka bude poput dvorca. Pomalo u nevjerici i plašeći se da su ga nasamarili, pokuca na vrata kućerka. Otvori mu starac u istrošenoj odjeći. Čovjek je pomislio da se radi o domaćinovom sluzi.

Kad ga je navodni sluga upitao zbog čega je došao i koga traži, čovjek reče da traži Sokrata.

– Eh, i ja ga tražim čitavog života – odgovori Sokrat.

⦿ - Neki čovjek stoji na sajmu i prodaje vaze.
Prilazi jedna žena i razgleda robu. Neki komadi su bez crteža, drugi su pomno
ukrašeni. Žena pita za cijenu vaza. Na svoje
iznenađenje, saznaje da sve koštaju isto.
– Kako jedna ukrašena vaza može koštati kao druga, obična? – pita ona. – Zašto tražiti isto za rad koji je zahtijevao više vremena?
– Ja sam umjetnik – odgovori prodavač. – Mogu tražiti novac za vazu koju sam napravio, ali ne i za njenu ljepotu. Ljepota je besplatna.